O pravopisu, panku i Pometu

Dan po dan, broj po broj, godina po godina, i došao je opet taj urednikov prijedlog. „Hoćete li i vi, Saša, nešto napisati u povodu 25. godišta Vijenca? Vidio sam da ste pisali za stoti i dvjestoti broj… a u redakciji ste od prvoga broja…“ Nije lako odbiti takvu molbu, koliko god zadaća bila teška. Prvo, lektori ne pišu nego čitaju, samo ime kaže. Ova konkretna lektorica rado čita, ali nerado piše. Odbojna mi je sentimentalnost, a ovakva je prigoda proizvodi. Nije riječ samo o okruglom broju nego o povelikom broju godina. Sve to prošlo vrijeme, sav taj džez.

Dvadeset pet godina dugo je vrijeme za čovjeka, a bome i za kulturni časopis. Naš (novi) Vijenac utemeljen je u doba obnove Matice hrvatske, stvaranja Republike Hrvatske i u ratno vrijeme. Njegovi su roditelji Matica hrvatska i, kako se meni čini, profesorske snage Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kroatisti.

Što se do danas promijenilo u proizvodnji novina? U početku nas je bilo mnogo više i dio posla obavljao se izvan uredništva. Autori su nam dostavljali rukopise (otipkane često mehaničkim, ponekad električnim pisaćim strojevima, računalima se koristila samo avangarda, opaska za mlade čitatelje). Te bih rukopise lektorirala, odnosno ispravljala rukom, stavljala u posebnu kartonsku košuljicu, fascikl (nešto kao folder, djeco), daktilografkinja bi ga prepisala i snimila na disketu (floppy disk, vi milenijalci), a urednik deska opremio naslovima, podnaslovima, međunaslovima, grafički urednik fotografijama ili drugim slikovnim prilozima. Te su košuljice imale promjenjivu, prilijepljenu, naslovnicu, papir formata A4 s rubrikama i kućicama za potpis lektora, grafičkog, korektora.

A onda je došao internet i promijenio sve. Odjednom je sve znanje svijeta postalo dostupno klikom, ne samo autorima nego i lektorima i urednicima. Autore smo prestali viđati kao osobe od krvi i mesa u prostorijama redakcije. „Pravopis i gramatika“ postali su ikonica računala. Doduše, nema tog softvera (zasad) koji će znati je li pisac htio reći da je spas u radu ili u redu, što i dalje moj posao čini potrebnim.

Kad pomislim na protok vremena i što nam on čini, kao pripadnica pankerske generacije sjetim se Clasha i njihove I Fought the Law. Kad se borite sa zakonom, zakon pobjeđuje, a u borbi s vremenom, tom nepobjedivom silom, pobjednik se zna unaprijed. Dakle, „trijeba se s bremenom akomodavat“, kao Držićev Pomet. Mi, jezičari, u tom prilagođavanju imamo moćna saveznika, jezik sam. Njegova je priroda, ako je vitalan, standardiziran, kao hrvatski, da teži ostati onakvim kakav jest, sačuvati svoj sustav, mijenjati se što manje. U tome pomažu, ako to želimo, i pravopisi. Vijenčeva je lektorica u poslovnoj karijeri dobila u tom smislu Fortunin poljubac kad je prije više od desetljeća izašao dobar, pametan i baš eto Matičin pravopis u autorstvu profesorskoga tima sa zagrebačke Kroatistike. Pravopis ne smije biti oružje, ali može biti fino oruđe u nježnom i uvijek obzirnu njegovanju Vijenčeva vrta.

Za kraj malo o protoku vremena i Vijenčevim urednicima. Možda je potreban poslovični odmak, ali odmaka nema. Tekst se mora predati, dedlajn tek što nije umro, kako se šalimo u redakciji. Pokretački poticaj dao je profesor s Filozofskog (u vrijeme mog studija najmlađi), a uslijedio je niz vrlo različitih, ali zasigurno zanimljivih osoba. Nadam se da će mi ostali oprostiti što posebno ističem pjesnika, meni jednog od najdražih hrvatskih, u čije je vrijeme uredništvo živjelo najživljim, gotovo filmskim životom, iako smo urednika viđali mnogo manje nego što smo to željeli. Kad je otišao Boris Maruna, niz je nastavljen uglednim znanstvenicima, estetima iz akademske sredine, budućom ministricom, čuvenim književnim prevodiocem… Ako gledamo trend, uz neke nepravilnosti, čini se da urednici postaju sve mlađi, i tu tendenciju lektorica pozdravlja jer se čini da to osigurava dugovječnost lista. Sadašnji urednik veoma je mlad, novinar po vokaciji, i to nikako nisu sve njegove dobre osobine, ali kako nije dostojno (neumjereno) hvaliti šefa, tu se zaustavljam. Kad se rodio naš novi Vijenac, Galić nije još krenuo u školu, bio je dakle nepismen, a pogledajte ga sad. Poželimo Vijencu sreću i barem još četvrt stoljeća.